Mala ogledna farma sa puno znanja: U samoodrživosti je budućnost

Home / IRE blog / Mala ogledna farma sa puno znanja: U samoodrživosti je budućnost

Sa željom da naučimo nešto više o permakulturi i organskoj proizvodnji, posjetili smo oglednu farmu Udruženja “Nešto Više”. Na jednom hektaru zemlje u Humilišanima, 13 kilometara od Mostara, u ovom malom “raju” sa mnogo interesantnog sadržaja, već nekoliko godina koriste se principi organske proizvodnje i permakulture i održavaju brojne edukacije i radionice.

Udruženje je osnovalo i socijalno preduzeće EkoDizajn u okviru kojeg pored ostalog podučavaju druge o uzgoju hrane zdrave za ljudski organizam, uštedi energije i drugim temama koje permakultura pokriva, uzgajaju voće i povrće na ekološki način i prodaju “eko korpice” koje dostavljaju po narudžbi, a bave se i uređenjem i održavanjem okućnica i voćnjaka.

Razgovarali smo sa Sanjom Đermanović, zamjenicom izvršnog direktora Udruženja “Nešto više” koju smo zatekli u poslu i dobrom raspoloženju.

“Ovdje ne koristimo ništa što na bilo koji način šteti prirodi. To je i smisao pametnog dizajna, da prije nego što bilo šta napravimo, dobro razmislimo o tome šta je to što nam priroda pruža i kako da simuliramo ekosistem imajući na umu svako biće i biljku,” istakla je Đermanović.

Postoji više načina na koji možemo definisati permakulturu. U svojoj suštini permakultura predstavlja skup principa koji nastoje da šablone iz prirode prevedu u samoodrživu simulaciju istih. Ovi principi primjenjivi su na više različitih polja, od uzgoja biljaka do pametnog dizajna i razvoja i upravljanja energijom.

Na oglednoj farmi Udruženja “Nešto više” nastoje da se drže principa permakulture, no, kako kažu, to predstavlja jedan postepen proces gdje je krajnji ideal što je moguće više samoodrživ sistem koji regenerira prirodu i zajednicu.  

Obišli smo i dva plastenika gdje uzgajaju uglavnom povrće i malo voća. Imali smo sreću da dođemo u sezoni jagoda, pa smo ih nekoliko i probali. Možda je to bio i trenutak da se zapitamo šta nije uredu sa današnjim načinom života, kada je došlo do toga da se iznenadimo kada jagode imaju okus jagoda. Naravno, uživali smo u tom okusu i sigurni smo da bi vrlo lako prepoznali razliku između voća i povrća uzgojenog na ovaj način i onog kojeg većinom imamo priliku kupiti u prodavnicama.

Pored uvažavanja principa permakulture, na farmi je sve organizovano tako da je prilagođeno i za osobe sa invaliditetom, tako da čak i korisnici invalidskih kolica mogu ravnopravno učestvovati u bilo kojoj aktivnosti ili radionici.

Farma privlači veliki broj volontera i onih koji žele saznati više o ovom načinu uzgoja. Čak i ako pojedinac nema svoj vrt, to nije limitirajući faktor, jer se ovdje može prikupiti znanje i za uzgoj na terasama, balkonima, pa čak i prozorskim daskama. Iako u tom slučaju možda nije moguće proizvesti dovoljno hrane za redovnu prehranu, ono što se može sigurno proizvesti za početak su začini i ljekovito bilje. I na taj način oplemeniti životni prostor i sam život.

Budući da smo došli da saznamo nešto više i to podijelimo sa drugima, odlučili smo istaći neke zanimljivosti.

Zeleni krov

Na krovu kuće ove ogledne farme, napravljen je i zeleni krov. Imali smo priliku vidjeti i jednu manju (ali ne i manje interesantnu) verziju istog, i na krovu kućice za mačke. Uzgoj biljaka na krovovima prilično je izazovan proces, budući da se mora imati na umu da je krov često izložen ekstremnim varijacijama temperature i ekstremnim uslovima: kiša, snijeg, vjetar, suša, mnogo sunca i sl. S tim u vezi, biljke koje dolaze u obzir moraju biti prilično otporne na ovakve uslove i biti u stanju da se “brinu same za sebe” sa što manje intervencije od strane ljudi. Pored toga, one moraju biti lagane, i ne trebaju imati duboko korijenje.

Idealni kandidati za zeleni krov gdje se ogledna farma nalazi su tzv. sukulenti, biljke koje mogu izdržati ekstremne uslove i prilagođene su na način da su u stanju dugo zadržavati vodu. Sukulenti su našli svoj dom i na zelenim krovovima ove ogledne farme, a odabrane su lokalne vrste, koje su zapravo došle do njih kao darovi od prijatelja i volontera.

Zeleni krov osigurava i termo i hidroizolaciju objekta.

Upravljanje vodom

Krov ove ogledne farme ima još jednu funkciju – skupljanje kišnice koja kasnije služi za zalijevanje biljaka. Također imaju i bunar, no zbog propusnih septičkih jama u okolini, voda iz njega nije za piće, ali je pogodna za sve druge potrebe pa je zbog toga priključena i na kući. Jedina voda za piće dolazi iz jedne jedine česme izvan kuće, kako bi se spriječilo rasipanje pitke vode. Biljke se mogu zalijevati i vodom iz bunara, iako kišnica ostaje najbolji izbor. U svakom slučaju, voda iz vodovoda se minimalno koristi.

“Pitka voda iz vodovoda nije pogodna za zalijevanje biljaka. Osim što je to zakonom zabranjeno činiti, ona je loša po biljke zbog hlora i drugih supstanci koje joj se dodaju da bude zdravstveno ispravna,” ispričala nam je Đermanović.

Ako ste pomislili da su tri različita izvora vode impresivan broj, spremite se i na četvrti.

Sva siva voda koja izlazi iz kuće, dakle osim crne vode iz WC-a, ulijeva se u močvarnu gredicu pored kuće. To je posebno dizajniran bazen sa močvarnim biljkama (i ovaj put onima koje se mogu naći lokalno), a koje se hrane organskim materijalom koji stiže sa već korištenom vodom iz kuhinje, sa slivnika, tuša i mašine za rublje. Močvarne biljke imaju moć da takvu vodu svojim korjenjem pročiste. Iako ovako reciklirana voda nije pogodna za zalijevanje svih biljaka, odlična je za voćnjake i druge trajnice, te naravno travnjake, zelijevanje cvijeća, živih ograda i slično. Iz tog razloga voda iz ove “male močvare” gravitacijom dalje ide u poseban sprenik prema voćnjacima, odakle se po potrebi koristi. Ipak, da bi sve funkcionisalo kako treba, prilikom pranja ruku, tuširanja, čišćenja, pranja rublja i posuđa, te svih drugih aktivnosti u kući, moraju se koristiti isključivo biorazgradivi deterdženti.

Pčele kao oprašivači

Iako imaju pet aktivnih košnica već par godina, med još nisu nikada nisu vadili iz njih. Kako kažu, pčele su tu kao najbitniji oprašivači za voće i povrće, zbog čega prvenstveno drže košnice, a ne zbog isključive proizvodnje meda. Pčele su ovdje prepoznate kao jako važan dio ekosistema i ono što je nabitnije jeste da se održavaju zdravima i aktivnima kako bi mogle vršiti svoju ulogu oprašivača.

Kalifornijske gliste i kompostiranje

I kalifornijske gliste su našle svoju ulogu na farmi, a to je kompostiranje. Biomasa sa imanja se razgrađuje uz njihovu pomoć, i to ne samo ostaci iz kuhinje, već i oni iz vrta. Na ovaj način se kasnije zemlji vraća ono što je ona dala kroz najbolje hranjivo za biljke i zemljište – kompost. Zato i nema potrebe za bilo kakvim vještačkim sredstvima ili dodacima.

Klijalište – “klica kuća”

Na farmi je u toku izgradnje i tzv. «klica-kuća», kroz projekat koji je podržao Julia Taft Refugee Fund. U ovom malenom, ali namjesnki dizajniranom objektu, koriste se uglavnom sjemena starih sorti koje su ne samo otpornije na razne bolesti, već čije očuvanje znači i očuvanje biodiverziteta lokalnih područja.

Solarni paneli za proizvodnju električne energije, solarna sušara i rashladna soba

U okviru istog projekta ogledna farma nedavno je dobila i solarne panele, a napravili su i solarnu sušaru. Sušara ima i električni priključak budući da solarna energija nije uvijek dostupna, međutim, on se aktivira tek u slučaju kada se energija ne može dobiti iz solarne ploče. Planiraju uključiti ljude koji se bave organskom proizvodnjom ili one koji skupljaju bilje po planinama i drugim čistim prirodnim staništima i ponuditi im uslugu sušenja čime mogu biti konkurentniji na tržištu, dakle postići bolju cijenu za svoje proizvode. Sušara će se, naravno, koristiti i za sušenje i dehidriranje povrća, voća, ljekovitog, začinskog i samoniklog bilja sa samog imanja.

Izgradnja rashladne sobe će također omogućiti da će se osim kratkog skladištenja kultura sa imanja, u kvalitetnoj saradnji sa lokalnim stanovništvom moći otkupljivati i njihovi proizvodi, naravno isključivo ako su organski.  

Jedno je sigurno – svi koji razmišljaju o kvaliteti svog života i o dobrobiti svih nas, i to ne samo ljudi već svih živih bića, trebaju dati svoj doprinos očuvanju prirode i postepeno uključivati principe samoodrživosti u svoje svakodnevne aktivnosti. Pozitivne priče poput ove su nam pokazatelj da nije sve “tako crno”, da postoji mnogo interesa za ovakve i slične stilove življenja, te da se “sve može kad se hoće.”