Antička tragedija kao metafizička utjeha

Home / IRE blog / Antička tragedija kao metafizička utjeha

Kada je Silen progovorio o čovječanstvu, rekao je da je ono najbolje za čovjeka ne roditi se, biti ništa. Drugo najbolje – što prije umrijeti.
Tragedija se bavi upravo time, opravdanjem čovjekovog postojanja pod prisustvom tragičnog, vječnopatničkog kao Pra-jednog i čovjekovog mjesta u univerzumu, pružanjem metafizičke utjehe. Njenim posredstvom, čovjek postaje svjestan da svako iskušenje ima svoju svrsishodnost i da je čovjekova sudbina u rukama više sile.

Piše: Hana Vranac

Takvo saznanje umiruje i ukida egzistencijalna propitivanja, jasnim postavljanjem okvira – kosmičkog, društvenog, porodičnog, i unutar njih, koncentrično poredanih, postavlja pojedinca – tragičkog heroja, kao glavu kolektiva, preko koje se, greškom i sudbinom, prelamaju pitanja i problemi jedne zajednice. A takva pitanja su zapravo pitanja i cijelog čovječanstva. Stoga, heroj grčkog mita, koji nasljeđuje grčka drama, je doprinos čovječanstvu ne u smislu dobrih djela, već, kako Zdeslav kaže – utjeha da je čovječanstvo sposobno preko svojih izabranih i izuzetnih pripadnika doseći razinu nadljudskog i zanijekati nametnuta ograničenja kojima je običan smrtnik okovan i kojih se većina nas pridržava da održi svoju jadnu egzistenciju.

Kroz iskustvo „izabranog“ i direktnu empatiju prema njegovoj „nezasluženoj“ patnji, koja poslije, proročanstvnom i sudbinom, dobiva svoju svrsishodnost, okovani smrtnik prima utjehu. Svijest o prisustvu više sile i svetog znanja čije su moći uvijek superiorne nad čovjekom i njegovim individualnim aktivnostima. Baš kao što Edip, reprezentativni primjer tragičkog heroja, odabrani pripadnik zajednice, svijet podređuje vlastitom razumu, kojim prelazi granice ljudskog, remeti harmoniju i zaslužuje kaznu, ipak strada. Pod veličinom svetog znanja i njegove nužne potvrde. Njegovom potvrdom, Edip uviđa svoju tragičku krivicu, kao što Tvrtko Kulenović kaže – koja se ugleda u istom onome u čemu je i njegova herojska vrlina: u probijanju svoda kojim je čovjekov svijet natkriven, u prevazilaženju granice čovjeku određene, u iskakanju iznad ljudske mjere i ljudskog prosjeka. Edip prevazilazi granicu, rješava Sfinginu zagonetku, rješava i zagonetku svog porijekla, ali tek poslije svršenog čina.

Upravo njegov razum, i moć i usud, doprinosi tragičkoj ironiji, u onom času kada se prepoznavanje i peripetija,  preklapaju u jednoj tački. Kada uviđa da sveto znanje ima svoju moć i kada ga slijepac proriče, a racionalno bježi i pred zdravim očima. U toj sceni Edip vadi vlastite oči, čime simbolički ukazuje na čovjekovu poziciju pod metafizikom.

Edip kao objekat tragičke ironije i tragičke krivice je to iz istih osobina koje ga čine herojem. Kao centralni lik kosmičkog, društvenog i porodičnog okvira, na njemu je da uspostavi harmoniju na svim nivoima, te u svrhu toga postaje osoba svedena na princip. Princip djelovanja, kao osnovni princip antičkih Grka. Svaki njegov potez je težnja za rješenjem problema cijele zajednice, a svaka posljedica njegove akcije je rješenje kosmičke narušenosti.

__

Tekst nastao u okviru projekta “Radi i (na)uči” Udruženja IRE. Izneseni stavovi su stavovi autora i nisu nužno stavovi Udruženja IRE.

Želite nam se pridružiti? Saznajte više ovdje.